Još jedna rekreativna ruta u blizini Osijeka, ovaj puta na istočnu stranu, vodi nas kroz dijelić Kopačkog rita, taman dovoljno da osjetite tišinu i divljinu za koju nikad ne biste rekli da može postojati svega par kilometara sjeverno od grada.
25 kilometara dug put počinje na kod cestovnog mosta, a zatim slijedi sjevernu obalu Drave kroz prigradsko naselje Tvrđavica, nakon koje bentom dolazimo do ulaza u Kopački. Ovdje nas ponekad može dočekati problem u vidu zatvorene kapije benta, no lijevo od nje, pored kućice, žica je obično otvorena, a ako ne pali ni taj prolaz, onda sa desne strane postoji i otvor u ogradi koju često u svojim pohodima koriste lovci i ribolovci.
Nakon par kilometara odlično uređenog benta, kojim može prometovati svaka vrsta bicikla, dočekuje nas prava mala divljina rita, pravi odmor za oči, a najviše za uši. Bent vodi sve do brane, odakle skrećemo lijevo malo prometnom cestom prema Kopačevu, a potom i malo prometnijom cestom ka Bilju. Nažalost, još uvijek ova dva sela ne povezuje nikakva biciklistička pa ni pješačka staza pa stoga ova 2 kilometra predstavljaju veliku opasnost za pješake i bicikliste. Stoga na ovoj kratkoj dionici preporuka je nošenje bljeskajućeg stražnjeg svjetla.
Od Bilja do Osijeka vodi odlična i poznata biciklistička staza sve do polazišta - cestovnog mosta.
View Bentom ka Kopacevu in a larger map
Saturday, August 30, 2008
Friday, August 15, 2008
Pakleni baranjski dan
Iako je prognoza najavljivala pakleni dan, odlučismo se to kolovoško jutro, godine 2008., krenuti 
put Banovog brda, ne bi li ga osvojili jer iz usmenih narodnih predaja još nismo čuli da ga je netko preko hrbta prešao biciklom. Kako reče moj suputnik i prijatelj "Mister No", bolje da skončamo u brdu nego kod kuće bez klime kraj televizora. Isprva smo put planirali prijeći sve od Belog Manastira, usponom do odašiljača, pa do Batine i nazad, no paklena prognoza od 34 stupnja odvratila nas je od te ideje te smo rutu započeli od odašiljača (track google maps).
Auto smo parkirali kraj odašiljača, na najvišem vrhu Banovog brda (244m), pokraj Todorićeve vile. Dva konja od mojih suputnika, uvijek spremnih na (ne)slane šale, odmah su sa istima počeli sakrivši mi sic i rekavši da je vjerojatno ostao na parkiralištu ispred zgrade kada smo postavljali bajsove na krov. Zovem skvo, dotična baca pogled na parkiralište i veli da sica nema! Već se spremam nazad u auto ne bih li zapalio nazad 30 kilometara po drugi sic negdje u najbližu trgovinu, kad deblji od dvojice suputnika vadi Norcovo sedlo iz ruksaka! E kad ga tad nisam bacio u provaliju (debeljka)....
Nakon nekoliko kilometara, navikli na janjetinu i pečenu slaninu koju smo (pre)često konzumirali tijekom ljetnih mjeseci, odlučismo zastati u obližnjem šumarku i pojesti istu. Ovom prilikom konzumirano je i svo pivo koje je bilo natovareno u ruksake jer nije bilo smisla da ga tijekom vožnje u njima grijemo. Za ostatak rute, odnosno planiranih četrdesetak kilome
tara do Batine i nazad, ostalo nam je tek par bočica vode. Kako je ovo trebala biti vožnja prožeta eko štihom, u inat naftnim lobijima i prekupcima, nismo koristili čak ni upaljače niti papir, već iskru (http://www.nordicoutdoor.co.uk/ecom_fullinfo.html?productid=96) i malo suhe trave. Jest da je trebalo desetak minuta do prvog pravog plamena, ali gladni ipak ostali nismo.
Punih stomaka, kojima bi pozavidio i sam Čiko Karambita, krenusmo orni dalje. Fantastično utabani i prohodni putevi kroz nepregledne vinograde južnih obronaka Banskog brda, tek su tu i tamo prekinuti pokojim surdukom.
No ti su nam surduci, poput nekih usputnih odmorišta na autocestama, kada je sunce bilo na svom vrhuncu, omogućili trenutke opuštanja uz čašicu razgovora kada nam je bilo najteže. Večer prije ručno skinuta ruta (Google Earth) i ubačena u GPS, bila je od neprocjenjive koristi, jer mnogih puteljaka koji su ucrtani na prastarim top
o kartama (dakle i na adria topo karti samog GPS-a), sada više nema.
Sunce je sve više peklo, fatamorgane se izmjenjivale kao slike na kaleidoskopu, isto kao i putevi i pokoji surduk u šumici. Najveće zadovoljstvo pružali su nam blagi spustovi kroz vinograde, dugački i po više od kilometra, puštajući vjetru da nam mrsi duge plave kose.
Usprkos ponekom spustu i kratkotrajnim osvježenjima, majka nas je priroda natjerala na radikalne akcije. Pivo je pod kapama počelo polako kuhati pa je tintarama trebalo dati oduška. Lijepi pustinjski šeširi legionarske linije, dobili su nekoliko rupa na klobucima, a mi zahvaljujući dosjetljivosti Mister Noa, ipak nismo skončali od vrućine na obroncima bundeve.
Ono što je i pri crtanju rute bilo vidljivo i iz satelita, pokazalo se istinitim i na zemlji. Negdje na pola puta, povrh sela Gajića, trebalo je prijeći greben na južnu stranu brdu kroz neki stotinjak metara dug surduk koji je već pomalo zarastao. 
Tu su duhovi počeli biti uznemireni, prizivala se sjećanja na brojeve gorske službe spašavanja, sjećanja na tople majčine skute i sisu na kojoj smo odrasli, a počelo se skoro i plakati za toplim domom i televizorom koji se na početku priče tako proklinjao. Nakon pola sata nagovaranja, uvjeravanja da je ovo ipak brdo od 244 metra, i prijetnje da ćemo zauvijek ostati u šumi kod bauka ne prijeđemo li na drugu stranu, ipak smo prošli kroz surduk, zaradivši tek pokoju opeklinu od žalaca strašnih kopriva. Nakon još stotinjak metara puteljka potpuno zaraslog u travu, pred nama je ponovo pukao pogled na vinograde, a putevi postali dobri kao i na početku.
Nakon ove dionice, nisam mogao ne prisjetiti se epizode Zagora kad s vikinzima putuje nastojeći ih vratiti u njihovu pradomovinu, srećući usput zubate jelene, krakena i hodajuće meduze mesoždere...
Stražnja guma na ovom dijelu puta polako mi je počela puštati, a kako nam je ostalo svega nekoliko kilometara spusta do obližnjeg Zmajevca, na putu prema Batini, odlučih ju ne mjenjati odmah, već tu i tamo dopumpati putem, dok ne dođemo u hladovinu prve birtije. Kako u Zmajevcu u 14 sati nije bilo ni ćuke na ulici, a kamoli kakvog društvanca s kojima bi popili mrzlo osječko na nekoj terasi, odlučismo sačuvati kućni budžet te mrzlo piće popiti u debeloj hladovini obližnjeg "supermarketa". U boxu je skinuta guma, inače nova samo što se pokazalo da pušta na gumici onog prokletog dunlop ventila. Završila je u obližnjem žbunju a za nastavak puta montirana prava, sa auto ventilom.
Osim gume, u žbunju je završila i ideja Mister Noa da nastavi dalje put s nama ka Batini i usponu ka odašiljaču na povratku te je zapalio kojih četrdesetak kilometara preko Kopačkog Rita prema kući. Polomljenog duha, bez viška rezervnih guma, sa 34 stupnja iznad glava, i ostatak ekipe, tj. debeljko i ja odlučismo skratiti rutu te se zaputiti odmah nazad prema odašiljaču.
Nedaleko Zmajevca, u susjednoj Suzi,
nalazi se hram boga fiša u koji nismo mogli ne svratiti, tim više što smo sreli neke poznanike na biciklu i to sa pomoćnim motorom i to njih dvoje na jednom takvom. Bljak, nama biciklistima nezamisliva ideja...
Ostatak puta krenusmo lokalnom cestom prema Kneževim vinogradima (neki ju nazvaše biciklistički Panonski put mira, bez veze, cesta za kamione...), gdje je uslijedio pakleni uspon nazad ka odašiljaču i gdje pedale više nisu išle u krug.
Dio puta smo gurali, asfalt se topio pod nogama, a osvježenje pružila tek pokoja bobica gloginja iz obližnjih grmova kraj ceste.
Sve u svemu, razbili smo šampanjac o trup čamca, slijedeći put će to biti brod. Kreće se iz Belog Manastira, gore ka odašiljaču, pa sve do Batine i nazad, ovaj puta zaozbiljno!
View Larger Map
put Banovog brda, ne bi li ga osvojili jer iz usmenih narodnih predaja još nismo čuli da ga je netko preko hrbta prešao biciklom. Kako reče moj suputnik i prijatelj "Mister No", bolje da skončamo u brdu nego kod kuće bez klime kraj televizora. Isprva smo put planirali prijeći sve od Belog Manastira, usponom do odašiljača, pa do Batine i nazad, no paklena prognoza od 34 stupnja odvratila nas je od te ideje te smo rutu započeli od odašiljača (track google maps).Auto smo parkirali kraj odašiljača, na najvišem vrhu Banovog brda (244m), pokraj Todorićeve vile. Dva konja od mojih suputnika, uvijek spremnih na (ne)slane šale, odmah su sa istima počeli sakrivši mi sic i rekavši da je vjerojatno ostao na parkiralištu ispred zgrade kada smo postavljali bajsove na krov. Zovem skvo, dotična baca pogled na parkiralište i veli da sica nema! Već se spremam nazad u auto ne bih li zapalio nazad 30 kilometara po drugi sic negdje u najbližu trgovinu, kad deblji od dvojice suputnika vadi Norcovo sedlo iz ruksaka! E kad ga tad nisam bacio u provaliju (debeljka)....
Nakon nekoliko kilometara, navikli na janjetinu i pečenu slaninu koju smo (pre)često konzumirali tijekom ljetnih mjeseci, odlučismo zastati u obližnjem šumarku i pojesti istu. Ovom prilikom konzumirano je i svo pivo koje je bilo natovareno u ruksake jer nije bilo smisla da ga tijekom vožnje u njima grijemo. Za ostatak rute, odnosno planiranih četrdesetak kilome
tara do Batine i nazad, ostalo nam je tek par bočica vode. Kako je ovo trebala biti vožnja prožeta eko štihom, u inat naftnim lobijima i prekupcima, nismo koristili čak ni upaljače niti papir, već iskru (http://www.nordicoutdoor.co.uk/ecom_fullinfo.html?productid=96) i malo suhe trave. Jest da je trebalo desetak minuta do prvog pravog plamena, ali gladni ipak ostali nismo.Punih stomaka, kojima bi pozavidio i sam Čiko Karambita, krenusmo orni dalje. Fantastično utabani i prohodni putevi kroz nepregledne vinograde južnih obronaka Banskog brda, tek su tu i tamo prekinuti pokojim surdukom.
No ti su nam surduci, poput nekih usputnih odmorišta na autocestama, kada je sunce bilo na svom vrhuncu, omogućili trenutke opuštanja uz čašicu razgovora kada nam je bilo najteže. Večer prije ručno skinuta ruta (Google Earth) i ubačena u GPS, bila je od neprocjenjive koristi, jer mnogih puteljaka koji su ucrtani na prastarim top
o kartama (dakle i na adria topo karti samog GPS-a), sada više nema.Sunce je sve više peklo, fatamorgane se izmjenjivale kao slike na kaleidoskopu, isto kao i putevi i pokoji surduk u šumici. Najveće zadovoljstvo pružali su nam blagi spustovi kroz vinograde, dugački i po više od kilometra, puštajući vjetru da nam mrsi duge plave kose.
Usprkos ponekom spustu i kratkotrajnim osvježenjima, majka nas je priroda natjerala na radikalne akcije. Pivo je pod kapama počelo polako kuhati pa je tintarama trebalo dati oduška. Lijepi pustinjski šeširi legionarske linije, dobili su nekoliko rupa na klobucima, a mi zahvaljujući dosjetljivosti Mister Noa, ipak nismo skončali od vrućine na obroncima bundeve.
Ono što je i pri crtanju rute bilo vidljivo i iz satelita, pokazalo se istinitim i na zemlji. Negdje na pola puta, povrh sela Gajića, trebalo je prijeći greben na južnu stranu brdu kroz neki stotinjak metara dug surduk koji je već pomalo zarastao. 
Tu su duhovi počeli biti uznemireni, prizivala se sjećanja na brojeve gorske službe spašavanja, sjećanja na tople majčine skute i sisu na kojoj smo odrasli, a počelo se skoro i plakati za toplim domom i televizorom koji se na početku priče tako proklinjao. Nakon pola sata nagovaranja, uvjeravanja da je ovo ipak brdo od 244 metra, i prijetnje da ćemo zauvijek ostati u šumi kod bauka ne prijeđemo li na drugu stranu, ipak smo prošli kroz surduk, zaradivši tek pokoju opeklinu od žalaca strašnih kopriva. Nakon još stotinjak metara puteljka potpuno zaraslog u travu, pred nama je ponovo pukao pogled na vinograde, a putevi postali dobri kao i na početku.
Nakon ove dionice, nisam mogao ne prisjetiti se epizode Zagora kad s vikinzima putuje nastojeći ih vratiti u njihovu pradomovinu, srećući usput zubate jelene, krakena i hodajuće meduze mesoždere...
Stražnja guma na ovom dijelu puta polako mi je počela puštati, a kako nam je ostalo svega nekoliko kilometara spusta do obližnjeg Zmajevca, na putu prema Batini, odlučih ju ne mjenjati odmah, već tu i tamo dopumpati putem, dok ne dođemo u hladovinu prve birtije. Kako u Zmajevcu u 14 sati nije bilo ni ćuke na ulici, a kamoli kakvog društvanca s kojima bi popili mrzlo osječko na nekoj terasi, odlučismo sačuvati kućni budžet te mrzlo piće popiti u debeloj hladovini obližnjeg "supermarketa". U boxu je skinuta guma, inače nova samo što se pokazalo da pušta na gumici onog prokletog dunlop ventila. Završila je u obližnjem žbunju a za nastavak puta montirana prava, sa auto ventilom.Osim gume, u žbunju je završila i ideja Mister Noa da nastavi dalje put s nama ka Batini i usponu ka odašiljaču na povratku te je zapalio kojih četrdesetak kilometara preko Kopačkog Rita prema kući. Polomljenog duha, bez viška rezervnih guma, sa 34 stupnja iznad glava, i ostatak ekipe, tj. debeljko i ja odlučismo skratiti rutu te se zaputiti odmah nazad prema odašiljaču.
Nedaleko Zmajevca, u susjednoj Suzi,
nalazi se hram boga fiša u koji nismo mogli ne svratiti, tim više što smo sreli neke poznanike na biciklu i to sa pomoćnim motorom i to njih dvoje na jednom takvom. Bljak, nama biciklistima nezamisliva ideja...Ostatak puta krenusmo lokalnom cestom prema Kneževim vinogradima (neki ju nazvaše biciklistički Panonski put mira, bez veze, cesta za kamione...), gdje je uslijedio pakleni uspon nazad ka odašiljaču i gdje pedale više nisu išle u krug.
Dio puta smo gurali, asfalt se topio pod nogama, a osvježenje pružila tek pokoja bobica gloginja iz obližnjih grmova kraj ceste.Sve u svemu, razbili smo šampanjac o trup čamca, slijedeći put će to biti brod. Kreće se iz Belog Manastira, gore ka odašiljaču, pa sve do Batine i nazad, ovaj puta zaozbiljno!
View Larger Map
Subscribe to:
Posts (Atom)